Blog - travanj 2008
ponedjeljak, travanj 28, 2008

Get the Flash Player to see this player.


Zora bijela

             

Evo me! ALBUM je NAPOKON gotov. 
Sad još dio oko fotki, dizajna omota, tiska... To još dodatno potraje.

Ludnica mi je, ali nema boljeg osjećaja nego krepana se uvalit u krevet.
Neće me biti neko vrijeme na blogu ja mislim, ali ako uhvatim priliku, javit ću vam se...

Do tad budite strpljivi, slušajte Zoru bijelu, čiji ćete vizualni identitet vidjeti uskoro na Novoj Tv (vezano uz glasanje za ulazak u finale), pa na Radijskom, pa i u obliku spota.

Nema ničeg spektakularnog da podijelim s vama trenutno, sve je po starom, ali valjda će biti čim se vratim... Do tada, pazite na sebe!




P.s. Nemojte me zaboravit :)
Puno vas voli L.


lana @ 16:13 |Komentiraj | Komentari: 202 | Prikaži komentare
petak, travanj 18, 2008

Uzmem ja Moa sinoć da ga odem prošetati i zapičimo u naš najdraži Maksimir. Baš mi fali ta šuma i te staze... Navućem seljo- beljo kombinaciju i nitko sretniji od mene. Ja se s njim stalno razgovaram, valjda ljudi misle da pričam sama sa sobom i da sam fakat luda. 

Pa iskreno, ja čekam dan kad će on propričati. Ima dva mjesta u koje se mora obavezno uvaljati, ako to nije blato onda je neki slap koji ga cijelog usmrdi, a ne opere. 
Ali je presladak pa ga pustim, ali reda radi kao urlam na njega, a on naravno ne trza. Malo naletimo na zmije, malo na hordu žaba, ali već smo se navikli... Mi smo šumska djeca.

Završimo tako svoju standardnu rutu, kad ono.. nema auta. Ili ga je netko maznuo ili ga je digao pauk. Totalna drama jer ne znam šta je. Ako je pauk, onda mi nije jasno jer tamo se   apsolutno svi parkiraju... Uključujući i mene zadnjih par godina... 

Ali ovaj put, nisam očito imala sreće. Nazovem ja frenda Zelku koji uvijek ordinira po gradu negdje, pa se brzo pojavio i kod Maksimira i krenemo prema "Svetoj Strojarskoj"... Čovjek stvarno na njega može računati u svakoj situaciji. Zelac, Thank You for being such a good friend.

Zaradim kaznetinu, a za bezveze vjerujte. Ali Bože moj, kako svi nadrapaju, tako i ja. Zelka je, kao i uvijek radio show program, dok ga je druga frendica čekala u autu... Hm hm :)
Umirala sam od smijeha punih 15 minuta i od toga na kraju pala na pod, a 10 ljudi stajalo oko nas (koji su bili okupirani smišljanjem svih mogućih obrazloženja ne bi li prošli bolje) i nitko nas ne šljivi pol posto. . Koji savršen osjećaj.
Mi smo se ponašali kao da sam osvojila jack pot, a ne glupu kaznu. Super je kad ti loše stvari ne pokvare dan.
Dan mi je bio odličan, a bez nekog pravog razloga. Valjda se tako probudiš, a kako zaspeš, tako i otvoriš oči u istom raspoloženju :) Osim u slučaju da imaš noćne more. A ja ih nisam imala. Već suprotno.
 
lana @ 14:31 |Komentiraj | Komentari: 168 | Prikaži komentare
utorak, travanj 8, 2008

Za početak, evo vam jedna blesava slika :)

Danas sam odvalila spavati do... hmm, ne znam ni ja. Inače sam se uvijek dizala ranije ujutro, tako mi je organizam naučio funkcionirati, ali od putovanja i nastupa ti se, hoćeš- nećeš, razmrda bioritam.

Doduše, sinoć sam uzela break, napravila iznimku i otišla sa svojim dragim suradnicima- prijateljima sa telke, kako oni kažu, na team building :) Bila je super mjuza, što je prioritet, bar u mom slučaju. A gužvetina, to ne moram ni spominjati. Prije nego što smo otišli na Jarun, svratili smo do jednom mjesta gdje je svirao neki jazz bend, ali toliko glasno da smo odustali od deranja i nadglašavanja, pa smo se dopisivali preko papira. Šta ćete, treba se čovjek snaći.

Provest ćemo cijeli 6.mjesec radeći zajedno i kad krene ludnica i live prijenosi, nećemo biti baš raspoloženi za druženja niti jedni za druge :)
Tek smo se počeli upoznavati, ali se toplo nadam i vjerujem da ćemo biti super team. Morat ću se educirati po pitanju nogometa, tako da slobodno, sve što znate o tome, šaljite u komentarima ili na moj mail :) A ja ću se do tada baciti na gledanje Lige prvaka i sportske novine.

To je valjda jedini sport koji nisam trenirala, što ide u prilog mojoj „ženstvenosti“
Bruno, Saša, Marina i ja ćemo vas tlačiti svaki dan, pa se pripremite. Podijelit ćemo se, dvoje jedan dan, drugih dvoje drugi dan. Nas dvije ćemo braniti ženske boje u emisiji, ali ipak dečki su ti koji bolje barataju sa nogometnim terminima i pravilima, pa nećemo moći bez njih.

Do sljedeće prilike, adios!
 
 
 
lana @ 16:41 |Komentiraj | Komentari: 191 | Prikaži komentare
utorak, travanj 1, 2008

S namjerom da "pobjegnem" negdje gdje me nitko ne poznaje i gdje se stvarno mogu odmoriti, odlučila sam otputovati sa svojom prijateljicom izvan Hrvatske prošlo ljeto. Dilema se vodila između nekoliko poznatih grčkih otoka i ovog, puno manje poznatog- Zakynthosa. 

Na temelju 2 slike koje se nas oduševile, donijele smo odluku da ćemo otići baš tamo: kornjače za koje je specifično da su se nastanile baš na tom otoku i plaža koja ima pristup jedino s mora, na kojoj je nasukan brod nekih stotinjak godina i iznad kojeg su ogromne litice.





Nije bilo direktnog leta iz Zagreba, pa smo sjele u auto i odvele se u Maribor na aerodrom. Let je kasnio puna 4 sata i fakat smo bile izludile. Ono što nas je tješilo je ipak bilo to što ćemo punih 7 dana biti izolirane od svega na što smo navikle u Hrvatskoj. 

Kad smo došle, malo me šokiralo kako je mjesto u kojem smo uzele hotel jako malo, sve dok nismo sjele u kočiju jednu večer i napravile obilazak i uvjerile se kako je sve preslatko uređeno. Da smo htjele obići cijeli otok, onda bi morale ipak produžiti ljetovanje.

Petnaestak minuta od našeg hotela je mjesto Laganas koje izgleda kao mali Las Vegas. Glavna ulica puna je kafića i klubova koji su potpuno otvoreni, bez puno zidova i sa samo staklenim stijenama koje gledaju na ulicu. 



Imale smo savršenu simbiozu sadržaja; preko dana najveći mir i izležavanje na plaži, a navečer taj ludi Laganas koji nas je oduševio.
Znale bi iznajmiti „bagije“ i vozikati se okolo jer smo bile lijene od hotela do plaže prošetati punih 8 minuta. Kad bi ipak odlučile hodati, osjećala bih kroz japanke kako je asfalt užaren, temperature su poludile, a na nebu niti jednog oblaka.

Dani su doslovno letili, a mi smo uživale što smo u svom filmu, čak smo i mobitele odlučile ostavljati u sobi. Ponijele smo svu moguću tehniku da zabilježimo sve što bi nam se svidjelo, naoružale se dobrim knjigama i pjesmama na Ipodu i uživale po cijele dane. 

Pomisao kako se trebamo vratiti u kolotečinu i rutinu nas je tjerao da svaki trenutak provedemo opušteno i da napunimo baterije. Noć prije odlaska natrag za Zagreb, otišle smo u mali muzej reptila i slikale se sa zmijama, iguanama, žabama i svim mogučim „gmizavcima“.

Niti Velina niti ja nismo imale bilo kakve strahove, jer u ovom okruženju, zmije su skroz kul životinje :)



Pakiranje je bilo najtužniji dio putovanja. Adaptirale smo se na novu okolinu, odmarale, uživale, izlazile van, a došlo je vrijeme i da se vratimo. Zbrojile smo po stoti put sve dojmove, pregledale slike i obećale jedna drugoj da sljedeće godine ponovno idemo istraživati mjesta koja će biti naša mala otkrića... 
 
lana @ 18:24 |Komentiraj | Komentari: 118 | Prikaži komentare
Anketa
Koja Vam je najbolja od ove 3?



RSS Moj RSS
Index.hr
Nema zapisa.