Blog - travanj 2007
ponedjeljak, travanj 30, 2007
Ok, ne mogu vjerovat da ovo idem pisati, al ajde... Učlanjujem se definitivno u klub fanova Wentwortha Millera a.k.a Michael Scofield.
Zadnjih 10 godina ne postoji serija za koju sam sebi rezervirala termin na sofi pred telkom, osim kad sam bila luda za jednom grupom davno, davno... Čak sam i bila u Njemačkoj na njihovom koncertu :) Ta faza me, hvala Bogu, prošla brzo.

Najgore od svega je što je došla nova faza, a ta je da me nitko ne smije ometati dok traje Zakon braće. Ono.. mali je... San snova. 
Da se razumijemo: nije tu ni stvar izgleda, uloga mu je predobra, svaka rečenica mu je tako odmjerena... Naletila sam na par intervjua njegovih i ostala paf. Još me više iznenadio ton i način na koji razgovara i kako daje intervjue... Uh, uh.

Kad smo već kod njega, nisam nešto sklona padanju na tipove u odijelima... Čast iznimkama, ali trenirke, široke hlače, obične majice- to je moj idealan izbor kad se radi o oblačenju kod dečka...  

                         

A sad... Let's get back to reality.

Stigla sam doma jučer ujutro, u 7 sam već bila u Zg. U zadnjih 48 sati sam spavala samo 4. Što bi značilo da preksinoć doslovno nisam ni minutu spavala, jer sam u 5 već iz hotela išla na aerodrom u Dubrovniku, a noć prije sam legla u 6 jer sam isto imala koncert, a probudila se u 10. Tako sam da nedjelju maltene cijelu prespavala.
Danas je otprilike završna faza dogovaranja za spot oko pjesme "Okovi na srcu" i naravno;  večeras serijaaaaaaaaaaaaaaaa.

Ne zovite me, ne tražite me... Nema me u 20.50 ! Pustite me da pasem oči i umirujem dušu :)))
Love ya !
lana @ 10:17 |Komentiraj | Komentari: 85 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 26, 2007
Joj, koji tjedan. 3 ispita. Mrtva od umora. Primila se ja za ozbiljno knjige; učenje do pola 4 ujutro mi postalo normalno, gubljenje indeksa svaki dan, uzaludno traženje parkinga pred faksom. Al najviše me umori čekanje. Neki dan sam kampirala nekih 5 sati pred sobom gdje sam imala usmeni. Eto, pa kad me pitaju koje ja privilegije imam na faksu; nikakve, prijatelji moji. I bolje da je tako, jer te drži u niskom startu uvijek. Tamo nema osobe koja me vidjela u izdanju sa šminkom ili ne-daj-bože u štiklama ili sređenu. Možda se neki prestraše, a možda ne, tko to zna :)

I tako... Jutros si mislim, baš ću se naspavati. Ali NE ! U 7 je krenulo bušenje, lupanje i zujanje. Ne znam samo kako mi je uopće palo na pamet da ću se NASPAVATI. Inače, u zgradi u kojoj živim su samo dva stana u kojima ljudi žive, ostalih 5 su još roh-bau. To tako traje mjesecima i mjesecima. Svako jutro, nikad nemaš mira. Da ne spominjem kad dođem s puta, koncerta, u 5 ujutro, a oni krenu u 7. Bušilicom ti probijaju mozak. E da, mogla bi se ja dolje spustit da vidim ja do kad oni to misle... Nisu jadni krivi, rade šta moraju. Ali brate... Treba mi tišina za promjenu.

Madre mi je pod nos jutros stavila neku tzv.četku koju je čekala mjesec dana da dođe u dućan, za Moa. Ako je to četka, ja sam luda. Izgleda ko ona sprava za traženje metala. Kao da proučim... :) Fakat neka čudna stvar, hmmm... Neznam ni kak se drži, onda znate koliko je sati.

Ovaj vikend opet palim na put, raditi. Južno. 2 grada. Nakon toga snimanje novog spota za HRF. Svaki vikend sam negdje, a kao što vidite, u međuvremenu dajem te ispite, radimo na pjesmama, imam snimanja, viđam se sa curama svojim... Sve u svemu, baš mi je lijepo... Još i ovo vrijeme... Di ćeš bolje. Sve je na svom mjestu.



To je to, dragi moji... Danas odmaram i stavljam opet baterije na punjenje. Di mi je žica za strujuuuu????


Puuusa!
L.
lana @ 10:53 |Komentiraj | Komentari: 54 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 25, 2007
Sinoc je bila kod mene nakon dobrih pola godine. Ljubili se kao nekad. Sad sam si skuhao deci turske, stavio u veliku salicu, tri natrena i deci mlijeka - bijela kava. Vise volim neskafu, ali nemam. Mali ritual. Sjeo u dnevnom boravku, gledao televiziju. Ugasenu. Zapalio cigaretu. Volim onaj zvuk kad uvlacim, zvuk goruce cigarete tssss. Plavicasti dim u sobi i gutljaj bijele kave. Omiljena salica na seljackom tableticu. Nirvana. 

Misli bjeze na sve stvari koje nisam napravio, koje moram napraviti, koje necu napraviti. A prokleto sam miran. Bas kao sto kazu, u oku sam uragana, samom sredistu, sve oko mene rotira dvjesto na sat, nepolozeni ispiti, neispunjene zelje, neostvarene ljubavi,, oduzeta vozacka, neuspjesi i ostale negacije... a ja miran i spokojan. Pijem kavu gutljaj po gutljaj, a iz kuhinje, sa starog radija, dopiru tihi zvukovi s Otvorenog. Dim za dimom. Cudne neke misli, pitam se da li nikotin u tijelu ide na nikotinske receptore i smijem se sam sebi jer sam siguran da duhan pusim, a ne travu i s gnusanjem odbijam uopce razmisljati o takvim fizioloskim dvojbama. 

Gasim cigaretu, pored one koja je bila vec u pepeljari. Njen plavi Kent od sinoc. Odvratna cigareta. I sad se druze njen plavi Kent i moj bijeli Marlboro. Ugaseni, za razliku od nje i mene. Beznadno, kao Mihael Mikic na desnom boku, tinjamo ona i ja. Smijem se sam sebi. Budalo, kazem si. Covjek iz dosade svega zna raditi. Ili je dosada samo isprika? Nebitno, ta cigareta koju sam danas, na Uskrs, oko pola 1 popodne, ugasio je ujedno i moja zadnja cigareta. Treba karakter trenirati, lakse mi cigaretu ugasiti nego nju...

www.rule.bloger.hr (komentirajte čovjeka :)

Gost bloger 2
Baš san neki dan uvatia sebe kako razmišljan, nije često da razmišljan,ali je produktivno...I baš zamišljan kako bi moji starci prihvatili ka nevistu npr. Srpkinju iz Čačka ili Kanishu,crnkinju iz centra Bronxa...ŠOK!!!
Mogu samo zamislit facu svoga staroga kad bi vidia spomenutu Kanishu i već čujen riči:"Pa di baš uglješu sine?!" Mater bi se pravila ka da je sve ludilo,ka ona je mater novog kova,pucala bi je neka tolerancija,ali bi isto tila da nevista nije baš iz Bronxa ili Čačka,ali ako ja oću četnikušu ili garavu to je moj izbor,rekla bi ona...ili to,ili bi mi zabila metlu u guzicu i zabila me u vrata kraj naljepnica od Letećih medvjedića. A tek baba...asti srca!!! Koja bi to makljaža bila! Za moju babu postoje samo NAŠI i NJIHOVI,nema trećih kod moje babe...Ako nije naš zna se šta triba s njin napravit,ili ga napravit da bude naš ili gonjaj mali,zaključuje baba! Moja baba inače ne zna napisat sva slova,a brojeve zna do 6 i onda zna broj 9 i 10. Ali ne uvik!

Evo npr. jedne scene koja bi se mogla dogodit:
Svečana večera doma,jede se,pije se, kad moja nevista iz Čačka pita:"Mogu li da uzmem malo jagnjetine,čekam već 2 časa da počnemo da jedemo pa sam vrlo gladna.",a onda baba uzima onu dugu viljušku za meso i zabija maloj drito u čelo viljušku i viče:"Eto ti sad na TROFAZNA!".Mala iz Čačka umre,a baba nastavi jest normalno...Eto tako bi izgledala jedna od scena!
Mrzin one baburine kojima je glavno da kažu:"A šta će ljudi reć?!" Ma boli me kurac šta će oni reć! Ono u kući se muž i žena kolju,dica izgledaju i ponašaju se ko budale,a svekrva zatvara prozore da svit i ljudi ne čuju kako joj sin udara ženu po cipanici jer važnije je da ne čuju ljudi šta se događa nego to šta joj sin razbija ženu. A tako je to kod nas,uvik nas neke babe prcaju...mislin u mozak jer ko bi prca babu bolesnici jedni.
Moj prijatelj (Suki) koji je otiša prošlo lito u London kaže da je ima prilike bit sa nekim tamo Engleskinjama,Litvankama,kurvama,djevicama i raznim drugim mitološkim bićima i meni je to shvatljivo jer kad bi on dovea doma neku malu Ludjebinskovičkoku iz Litve njegovi bi starci rekli,super Duje,napokon si naša curu...A moji bi joj kupili već čin je vide kartu u jednon smjeru pravac neke vukojebine u Litvi i rekli mi:"Drž se ti naših cura sinko!" Možda jednog dana popizdin i stvarno nađen,ali namjerno neku malo Jovanu iz Novog Sada i doveden je doma,čisto zajebancije radi da nekoga strefi infarkt ili kakva kap,pa bila ona i moždana! 

Naš svit je malo zatvoren,rađe bi za nevistu glupu sponzorušu iz Solina nego pametnu žensku iz Srbije,neman pojma zašto,ali je to tako. Kažu da je to zbog toga jer smo se ka nešto tukli nedavno sa Srbima pa su oni radili pizdarije nama po zemlji pa ka ja sad ne mogu imat Srpkinju za ženu...Neman pojma!

www.svojsam.bloger.hr
lana @ 11:25 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 22, 2007
Da sam zagovornik toga da su rijetki oni koji su ti iskreni prijatelji, jesam. Da sam zagovornik toga da ne smiješ ljudima previše vjerovati, jesam, ali taj svoj stav ne pretvaram najbolje u dio svog "djelovanja", pa se često znam lupati po glavi jer sam prerano dopustila da taj odnos iz prve brzine skoči u treću. Kasnije sam prisiljena naglo zakočiti čim mi alarm za intuiciju proradi jer se ispostavi da ipak nije sve bajno kako se učinilo. 

Prijateljstvo za mene ide samo u krajnost, kao i većina situacija na koje imam utjecaj. Takvi smo mi škorpioni, idemo na sve ili ništa. Ili se volimo najviše na svijetu, ili ne postojimo kao kombinacija s nekim. I u ljubavi, i u poslu, i u prijateljstvima. U svemu.

Tu sam dosta rigorozna. Često mi moji doma kažu da sam terorista, ali ne mogu si pomoći kad imam posebne kriterije za one koje pustim u svoje srce. Mogu dopustiti neke pogreškice, ali greške, koje su u mom sustavu vrijednosti kardinalne, natrag nema.

Ne postoji ništa što se u mom slučaju može prepriječiti između osobe koju smatram svojim prijateljem, jer mi onda oni postanu kao sestra, brat, kao moja krv.  Jedino što tome može konkurirati jednog dana je obitelj koju stvoriš.

Do tada:

Prijateljstvo iznad svega.
Čuvajte ga ako ga imate (ono pravo).

Pusa
L.
 
 
lana @ 15:25 |Komentiraj | Komentari: 66 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 19, 2007
S njih dvije sam prošla tisuće kilometara i mogu reći da su mi postale kao sestre. Neminovno je kad s nekim provedeš toliko vremena, da se i sprijateljiš. To ne bi bilo moguće da mi ne pašu kao osobe i prvenstveno, kao cure koje dobro obavljaju svoj posao.

                             
                          ( IVA )                                                                              ( NINA )

Za one koje ne znaju, one su moje plesačice...

IVA: Iva vam je prava barabica, ali u pozitivnom smislu totalno. Dobra, draga i neiskvarena cura. Ima neke frajerske fore i zato je još više volim jer joj nitko u tome nije ravan. Uz sve to, ne moram napominjati koliko je lijepa... Nikog ne pušta blizu, osim svog dragog i zato je cijenim :) 
Pala je malo pod moj utjecaj pa je upisala novinarstvo i koliko vidim, dosta joj dobro ide... 
Ima sve predispozicije da jednog dana bude prava žena i pol, sa svojim stavom, poslom koji voli i naravno... mužem i klincima ;)

                                
                                

NINA: Ona je uvijek, uvijek za akciju, samo da se nešto događa. Voli svoj život i ne dopušta da joj išta promakne. Čini mi se da će ona biti jedna od onih koje "vječno ostaju mlade"...  Ne opterećuje se glupostima, kod nje je sve jednostavno kad zna što hoće. A ona to zna, vjerujte... Zadužena je za jedan dio koreografija i možda najveći "krivac" što sam zavoljela neke pjesme prema kojima sam imala otpor :) Upisala je ekonomiju, pleše, radi, uživa... Ja sam full sretna što sam našla ovakve cure da me prate...

                                           

Mi smo vam sretna trojka, kojoj nikad ne fali tema za razgovor. Sve tri smo različite, ali smo super kombinacija i ne bih ih dala ni za što na svijetu. 
 
lana @ 11:57 |Komentiraj | Komentari: 61 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 12, 2007
Ja ne živim estradnim životom, bar ne u mjeri za koju ljudi misle da je nužna da bi bio uopće dio estrade. Već sam u ranijem postu pisala malo na tu temu, ali ovaj put ću opširnije.

Od svoje 18-te godine sama zarađujem. Možda čak i 16-te jer sam kroz srednju školu uvijek imala neke male nastupe ili angažmane koje sam mogla odraditi da bih imala onoliko koliko mi je bilo potrebno. Kad sam maturirala, službeno su počeli koncerti, snimanja, albumi i sve što to sa sobom donosi...

Ovakav život nije med i mlijeko. On je sve samo ne to.
Znam svako mjesto i klub, svaku rupu i rasklimanu pozornicu. Loše razglase, tehničke kvarove, dolaske doma pred jutro, nespavanje, živciranje, slušanje prodika, pametovanja, uputa kako što da radiš, dileme, buđenje svaki dan u drugom gradu, glava u koferu, neispunjena obećanja, kopanje po privatnim stvarima... Uz sve to guraj još i faks i vezu ako imaš. Nabrajanje bi išlo u nedogled. To je samo jedna desetina svega.

Uvijek na kraju imaš samo ono što si sam stvoriš. I zato mi nije niti će mi ikada biti žao zbog ičega gore nabrojanog. To su baš te stvari u kojima se jačaš. Da nisam to prošla ovako, bila bih prva koja bi platila da ima takvu školu. Masu puta kad pričam sa svojim frendicama, one mi kažu da to ne bi mogle i da ne bi mogle živjeti sa takvim pritiskom i ograničenjima.

To i je specifičnost javnog posla. Ne možeš pobjeći od toga, ali ja sam podsvjesno znala da me čeka velika "prilagodba" na nove uvjete/ne uvjete kad sam odlučila potpisati ugovor i krenuti u glazbu za ozbiljno. Pa eto ti draga moja, nosi se sa svime sad. Ako ne znaš kako, nauči se ili odustani. 

Niti znam niti želim znati tko što misli o meni, a isto tako se ne hranim pričama vezanih uz druge. Ako netko ima averziju prema tebi, u svemu će ti naći manu. I kad govori o vama, više govori o tome kakav je sam... I to je živa istina. Dok god se bave tobom, imaš potvrdu da ideš u dobrom smjeru :)

Ne opijam se, ne pušim, ne drogiram se niti imam potrebu na taj način bježati od stvarnosti.
Možda zato što je moja dobra ili s druge strane, zato što se s njom znam nositi. Prije ovo drugo. A da sam zato bolja od drugih, nisam naravno.

Ono što mi je važno i zbog čega sam tu gdje jesam je moja publika; ljudi koji prate ono što radim, dolaze na koncerte, pjevaju pjesme od početka do kraja i kad vidim da im to znači, nema mi veće nagrade... Danas mogu reći da to imam i hvala svima onima koji su uz mene.

Uvijek postoje situacije koje te mogu slomiti i možda mi ne gine takva sudbina jednom, ali da pokucam u drvo, stvarno sam zahvalna Bogu na svemu što imam. I na onom dobrom i onom lošem. Tek te one gadne stvari nauče kakav je život i tek nakon njih počneš drukčije razmišljati... 

Pazite na sebe,
Voli vas L.
 
lana @ 13:09 |Komentiraj | Komentari: 123 | Prikaži komentare
utorak, travanj 10, 2007
Ne znam kako sam propustila napisati vam nešto o ovome. Ne postoje riječi kojima bi vam opisala kako je bilo, ali za početak, recimo da je bilo savršeno...

Sjećam se da smo u srednjoj školi išli u Gardaland i da je nas nekoliko nadobudnih klinaca išlo na slobodan pad nekih deset puta. Tamo padaš dok sjediš i stvarno ti je želudac u grlu, ali ovo je nešto potpuno drugo...

Kad skačeš u tandemu, onda stvarno nemaš niti jednu brigu, instruktor radi sve umjesto tebe i za tebe. Toliko sam se bila zagrijala za to da sam htjela ići par mjeseci na tečaj da počnem skakati sama, ali sam odustala zbog vremena, a i ovako mi je komotnije :)

         
         
                                       (malo su se slike deformirale u smanjivanju, al nema veze :)

Ovo je nešto što, sve i da hoćeš, ne možeš zaboraviti. Slobodnim padom padaš oko 1500 metara brzinom od 200km/h, a onda se izvlači padobran. Takva tišina bude u ušima da ne možeš zamisliti, a i imaš osjećaj da ti je cijeli svijet na dlanu. I nije dojam kao da ste u avionu, ako ste na to pomislili...

Sve u svemu, ako vam se čini da ste tip osobe koju fura adrenalin i ako imate hrabrosti, onda samo naprijed. Ako imate slabo srce, onda ima boljih stvari od ovoga za vas :)

www.tandem.hr (moj instruktor je bio Emir). Ako se odvažite, pozdravite ga od mene i javite dojmove !

lana @ 10:29 |Komentiraj | Komentari: 67 | Prikaži komentare
subota, travanj 7, 2007
Ne moram ni spominjati kako mi je jučer protekao dan... Tako sam sretna legla u krevet. Ono... baš baš :)

Da ne pišem ovaj službeni blog, pisala bi neki drugi, jer sam totalno taj tip. Imala sam krizu kad fakat nisam znala šta da vam pišem jer na kraju krajeva, ipak moram dozirati što pišem, a to mi je najteže...

Za dobro jutro sam izljubila mog smrdonju (Moa). Kad otvorim oči, samo počnem vrištati Moooo, Mooo... Onda on doleti, imamo svoju jutarnju mazilicu i ljubilicu (na zgražanje onih kojima nije jasno kak možeš ljubiti psa :) Ali kao što već rekoh, on je moje dijete, samo spava sa svojom "bakom".

Doručak me čeka već, pa onda krećem na šišanje, friziranje, sve one gluposti u kojima žene uživaju. Jedina je razlika što je meni odlazak frizeru obaveza inače, pa se rijetko dogodi da tamo idem u neopterećenom stanju i bez žurbe. Uglavnom mi je to tlaka, a ne gušt.

Onda sa curkama idem na ručak, u međuvremenu nešto obavljati, pa navečer možda laganini nešto. To još ne znam. Koristim ovaj vikend za sebe, jer mi je to zadnji slobodan vikend u naredno vrijeme.
Eto... juuuuurim ! Pusa

lana @ 09:18 |Komentiraj | Komentari: 69 | Prikaži komentare
petak, travanj 6, 2007

Ovih dana su mi se dogodile tri jako lijepe (bolje reći važne) stvari... 

Nenadano mi se javila obitelj koja je posvojila onu malu curicu o kojoj sam vam pričala iz Nazorove. I ne možete uopće zamisliti kakav je to osjećaj... Tako sam odjednom mirna jer do sada nisam znala gdje je i imam osjećaj da bi joj moglo biti dobro, jako dobro. Ja bi njima trebala reći Hvala, a ne oni meni...

                                                                  *

Danas popodne idem u posjetu jednoj curi koja ima jako tešku i rijetku bolest. Prijateljica je sjedila kod mene doma, nešto smo pričale i odjednom mi rekla: Moram nazvati nekoga, moram te odvesti k njoj da je upoznaš! Nisam znala o kome se točno radi, ali već na prvoj njezinoj izgovorenoj riječi na telefon sam osjetila da sam i prije čula taj glas i da mi se urezao u memoriju. Poslije sam povezala da sam gledala emisiju u kojoj je gostovala. Sjećam se da sam bila u totalnom šoku od toga šta ti život napravi. Mislim da ću sigurno još pisati o njoj, jer me već tada oduševila. Potrebna joj je pomoć, a ja ću dati sve od sebe da napravim nešto po tom pitanju. A nadam se i vi ako bude potrebno.

                                                                  *

Srećem dosta ljudi, stalno ulaze i izlaze kroz moj život. Netko ostane dugo, netko ne... Ne bi čovjek vjerovao, ali stvarno je teško naći i upoznati osobu koja ti na prvu legne, onako do kraja. Toliko ti sjedne da te briga što će kasnije biti. I da te iznevjeri i povrijedi, zaboravio bi sve kad znaš da je lutrija naletiti na tako kompletnu osobu, koja je puna duha, a istovremeno mangup i borac. Čvrsta, a opet mekana na situacije gdje joj proradi srce. Ne znam dal bi mogla reći da joj je Bog dao sve. Nije sigurno. Nikom nije. 

Ali njoj je dao puno, a ona je to još doradila do te mjere da joj malo tko može biti konkurencija u bilo čemu... Za taj prvi dojam, moram osjetiti da je netko dio mog "čopora", netko tko je iskoristio cijelo svoje iskustvo u životu i sve ono loše preokrenuo u svoju korist, za svoje dobro... Ona ima mogućnosti da preokrene svijet naopako... Bez limita.
Draga moja Vely, love ya!


lana @ 10:36 |Komentiraj | Komentari: 53 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 4, 2007

"Svaki put kada se nečega odričete, zauvijek se vežete na tu stvar. 

Jedan indijski guru rekao je: "Svaki put kada k meni dođe prostitutka, ne govori ni o čem drugom osim o Bogu. Kaže da joj se zgadio njezin život i da želi Boga. Ali svaki put kada svećenik dođe k meni, ne govori ni o čem drugom osim o seksu." Tako je to, kada se odreknete neke stvari, postajete njezin vječni zarobljenik.

Kada se borite protiv neke stvari, ostajete za nju vječno vezani. Dok god se protiv nje borite, dajete joj moć. Dajete joj toliko moći koliko sami ulažete u borbu protiv nje.
Tu je uključen i komunizam i sve drugo. Zato morate "primiti" svoje demone, jer dok se borite protiv njih, dajete im moć. Zar vam to još nitko nije rekao? Kada se nečega odreknete, vežete se na to.

Shvatite pravu vrijednost te stvari i nećete se morati odricati, jednostavno će ispasti iz vaših ruku ako nije vrijedna dovoljno. Ali, naravno, ako to ne shvatite, ako ste hipnotizirani da mislite da nećete biti sretni bez te, one, ili neke treće stvari, onda ste zarobljeni.

Neke ljude probudi kruta stvarnost života. Toliko trpe, da se probude. Ali ljudi se opet i opet sudaraju sa životom. Žive kao mjesečari. Nikada se ne probude. Tragično je da im nikada ne padne na pamet da bi moglo biti drugačije. Nikada im ne padne napamet da moglo biti bolje."


Srijeda: Za sreću je potrebno... Dvoje

Za sreću je potrebno dvoje. Vi i vi. Kada ostanete na samo ili kada pogledate u ogledalo, vidjet ćete sebe. Onog drugog sebe koji vas čini sretnim ili nesretnim. Sebe koji ne glumi ni pred kim i koji je baš vaša slika i prilika. 

Kada on postane istinski sretan, tj. kada vi postanete puni sreće, one unutarnje radosti što se isprva polagano, a onda sve brže i brže širi svim vašim stanicama, kada se to dogodi vaša sreća kao najopojniji miris proširit će se na sve oko vas. 

Vi ćete biti poput novog motora koji gura već dotrajali auto. Sve vaše situacije, svi ljudi, sve pojave oko vas reflektirat će se u vašim očima i puniti se vašom snagom. Pa čak i one loše stvari poprimit će oblik učitelja i pomoći vam da ih shvatite.

Što je najbitnije za vas, što je ono što vas čini sretnim? Vi, vi sami. Kada se pronađete i kada ruku pod ruku krenete za svojom srećom, sve što vas okružuje krenut će za vama.
Na taj način i oni će poprimiti komadić sreće koji će dalje putovati i buditi ostale.


lana @ 11:57 |Komentiraj | Komentari: 46 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 2, 2007
Osjećaji sa kojima vas ona ostavlja, stavljaju vas na pijedestal u vašoj vlastitoj predstavi, vašem životu, pomažu vam da postanete glavni glumac, a to je ono zbog čega ste ovdje.
Svaki pomak načinjen iz strasti u vašem životnom plesu donosi iza sebe još puno malih pomaka koji kao domino nagrnu u vaš život. 

Svaka akcija izazvana strašću pomiče vas za nekoliko polja naprijed. Tada znate da radite nešto što vaša duša zasigurno želi i zasigurno treba. Bez obzira da li to bio ručak i hranjenje iz strasti ili tek pogled na životnu kreaciju oko sebe.

Vaš život bez strasti postaje samo odrađivanje još jednog života. Nešto što dođe, biva te prođe kao osrednji film kojeg sutra već zaboravite. Zato vam strast omogućuje da budete glavni glumac u filmu koji se ne zaboravlja, koji sa sobom donosi pregršt značenja, koji iz vas izvlači najbolje i tjera vas da takvi ostanete. Najbolji.

Sve oko vas tu je zbog vas. Vi živite i učite. Dodajte tom učenju strast i vidjet ćete ljepotu i sreću što ste tu.
____________________________________________________________________________________

Ponedjeljak: Početak početaka

Ovaj tjedan nek bude nadovezivanje na post od neki dan.
Svaki dan ću staviti neki od tuđih citata, vezanih uz psihologiju. Ako ne stignem ja, pripremit ću ih pa će ih zalijepiti manager :-) Nekom će to biti tlaka i budalaština, a nekima gušt za čitati :) 
Jučer sam pročitala knjigu Anthonya de Mello-a, a koliko sam skužila, dosta blogera ga spominje i znaju o kome se radi. Uživajte...

Početak svakog bića počinje na njegovom kraju puta. U toj točci on se odlučuje za svoju daljnju budućnost/sadašnjost i sa nje kreće dalje. Svakog dana pripremate se za svoj kraj i ne znajući to.

I svi ste vi na svom putu do vrha nesvjesni sebe. Brzina kojom će te širiti svoju svijest ovisi samo o vama, vašoj želji, volji, vašoj borbi sa strahovima i predanoj vjeri u sebe. Jer vjera je bila i ostala vaše najmoćnije oružje. Vaš vodič na tom putovanju.

Bez obzira da li se radilo o samo jednom lošem danu ili nekoj većoj nevolji vaša zadaća prema samom sebi bila bi i dalje snažno kročenje naprijed. Jer ono što ne možete je odustati. U tom slučaju vaše odustajanje značilo bi da ste sjeli negdje pored puta i čekali da ponovo shvatite da morate nastaviti jer se on neće maknuti i vi nećete pomoću neke čarolije nestati sa njega. 

Jer čarolija je taj put. Taj čarobni način da naučite kako izrasti u najveći dio sebe. A to je i nagrada za svu vašu borbu.


lana @ 11:55 |Komentiraj | Komentari: 63 | Prikaži komentare
Anketa
Koja Vam je najbolja od ove 3?



RSS Moj RSS
Index.hr
Nema zapisa.