Blog - ožujak 2010
nedjelja, ožujak 28, 2010





Da, kopiram Victoriu Beckham, kopiram i Lady Gagu, Beyonce, Madonnu...
Kopiram sve živo, ipak sam ja KOPIJA.
Vidi čuda, i pjesma mi se zove "Kopija",  a u slobodno vrijeme jedino što radim je Copy- Pasteam.
                                                                     
                              ŽIVJELE KOPIJE!!!!!!!!!!!!!








lana @ 17:12 |Isključeno | Komentari: 175 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 24, 2010



Drugu noć zaredom ne mogu uopće zatvoriti oči, a ujutro jedino što mi preostaje je pred ljudima glumiti odmornu i odgovornu curu kojoj je u glavi sve u najboljem redu. A nije. I ne mora biti. - Sve dok ne budem spremna u ladicu zaključati sve ono do čega više neću moći doći.

Sve mi se odjednom čini tako glupo, primitivno, površno i prazno... Sve mi je grozno, ništa mi se ne da, a moram gomilu toga raditi. Pitam se čime se zamaram? Hoće li kostimi za nastup ispasti dobri, koje ćemo čarape obući na to, tko će dovući klavir u studio, kad će biti faksirani ugovori, hoće podloga na kojoj nastupamo biti mat ili skliska...!?!

Trenutno mi se sto puta u minuti vrti 'Da bar mogu vratiti vrijeme'... Nervira me što nismo dovoljno dobri onda kad bi to trebali biti, a kad to poželimo biti, onda više nemamo priliku. I najgore od svega, u tome nas sprečavaju neki čudni i banalni razlozi. Trči vamo, trči tamo, ganjaj obaveze, ganjaj posao...Da se razumijemo, sve je to važno, o svemu treba voditi računa, čak i o onim gore spomenutim glupim čarapama, ali bojim se da je granica ta na kojoj se ne znamo zaustaviti.

Možda ne razumijete o čemu pričam, ali kad tad u svom životu ćete osjetiti taj osjećaj, ako već niste. Koliko god je težak, dragocjen je. Proći će, znam, ali sve je ovo proces... Proces shvaćanja života, ljudi, odnosa, vrijednosti... Znam da će me držati ovo dugo i što će vrijeme više ići, bit ću svjesnija nekih gubitaka. Postoji jedna jedina dobra stvar, a ta je da se netko pobrinuo da u svemu postoji neki balans. S jedne strane strašno gubiš, a na drugoj dobivaš. Dobivaš svijest o tome koliko trebaš popraviti loše stvari, koliko onima oko sebe trebaš poklanjati najbolji dio sebe.

Izgubila sam sunce koje me grijalo, nekoga za koga mogu reći da je bio moja ljubav, moj prijatelj, moja srećica... Njegov početak bio je i moj, a moj je bio i njegov. Jedno dječačko srce koje je imalo toliko ljubavi za druge kao nitko koga sam ikad upoznala.

Već ne znam koji sat po redu pričam sa zajedničkom prijateljicom, sa suza i grča smo prešle na smiješne situacije i izjave... ali, boli me jer ne mogu okrenuti taj broj, neću čuti 'Bubaaaaa, bubaaa di si, ajmo u kino! Ajmo na pizzu. Jaoooo, šta sam ti smislio, bit ćeš najbolja ikad...'

Fali mi. Falit će mi. Ljutila sam se kad je kasnio, a sad bi ga čekala koliko god treba. Ljutio se jer su oko nas, kad god smo radili, bile kamere i snimale, unosile nam se u nosnice, a sad mi je žao što još više nismo snimali da svi koji ga vole, imaju toliko snimki da nam ih nikad ne bude premalo.

Uvijek je smiješno hodao, gegao se i lamatao rukama kao sa veslima. Uvijek je mirišao i uvijek te dočekao sa osmjehom i zagrlio te kao da je prvi i podsljednji put.

Znam, vratit ćemo se opet u kolotečinu, ali ono što neću je ponavljati iste greške i u svakom tom ispravku, znat ću da je to zbog njega. Jer, uči me da budem dobra prema drugima, onima koji su to zaslužili, a i onima koji nisu.

A ja stvarno ne znam čime sam njega zaslužila.

Ljubavi, znam da si sada dobro i da nam se smiješ odozgo jer smo budale, jer sve radimo kopmpliciranim, a jednostavno je.

Lažu kada kažu da su svi zamijenjivi. TI NISI.

 

lana @ 00:47 |Isključeno | Komentari: 63 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 21, 2010

Prvo smo krenuli sa web stranicom, pa to nije bilo dovoljno... Onda sa blogom.. onda je i to postalo premalo za komunikaciju :-)

 Evo sada napokon i Facebook... Riješena je dilema oko "KOPIJA" profila...
Sad znate gdje sam.

Par mojih "tajnih agenata" je kopalo po tim raznim profilima, moram priznati da su neki od njih prilično i uvjerljivi, sve znaju... I lijepo komuniciraju sa onima koji vjeruju da sam to ja...

Ništa doduše čudno, to je sve dio javnog života.

I dalje će blog ostati naša najveći oblik komunikacije, a facebook neka bude jedno od mjesta gdje se povremeno sastajemo.

Velika pusa...
Čekam Vas.

Ali da ne bi bilo zabune,
OVDJE JE PRAVI PROFIL;
http://www.facebook.com/profile.php?ref=profile&id=100000896079773#!/profile.php?ref=profile&id=100000896079773

lana @ 17:17 |Komentiraj | Komentari: 53 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 14, 2010
Haj... Evo ovako...

Genijalno mi je ovo. Slušajte.

Dečko i cura žive zajedno. Jedno jutro, on krene na posao, ali sve je nekako bilo zbrda- zdola i uopće nije na kraju obukao čarape. U ladici gdje stoje, postoje samo dvije boje čarapa, on ne kupuje nijedne druge osim plavih i crnih i k tome su još skroz razbacane, a ne lijepo složene u parove.

Nakon pola sata zove on svoju curu i kaže joj, ne pitaj kako sam zaboravio, ali žurio sam i nisam obukao čarape. Ajde mi spremi jedan par, nebitno, plave ili crne i donesi mi ih.

Problem je što u sobi gdje stoje čarape nema struje, mrkli je mrak, a ona mora uzeti dvije čarape i moraju biti iste boje.

Koliko najmanje čarapa mora uzeti da bi sparila jedan par?
Da vas čujem sad.

:-)

lana @ 18:58 |Komentiraj | Komentari: 149 | Prikaži komentare
petak, ožujak 5, 2010


Evo je napokon!
Nadam se da ce vam se svidjeti...
Kopija uvijek ostaje samo kopija...
:-)
lana @ 12:22 |Komentiraj | Komentari: 160 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 2, 2010
Ovako bi počeo novi post... Imamo lošu i dobru vijest...

Odabrala sam ovu prvu, jer želim da sa lijepom završimo.

Loša me toliko napunila ludilom, da sam htjela sjesti u auto i nać onu malu, neodgojenu bagru koja je pretukla jadno dijete iz Sesveta. Ja, koja, niti imam djecu, niti brata niti sestru za koju bi trebala strahovati, a ne mogu k sebi doći svaki put od prizora na vijestima ili u novinama. Nevjerojatno preko kojih granica je to otišlo.

Ne znam tko odgaja ta mala čudovišta da se usude tako nekome nanositi bol.


Policija savjetuje roditeljima da ne izlaze neko vrijeme iz kuće. Čujte to. Valjda misle da je sad problem riješen. Ili se uopće ne nađu napadači ili budu neko vrijeme zadržani u pritvoru, a onda šeću okolo po gradu. Već će neki sljedeći klinac opet pasti njima pod ruke, kao što je bilo u slučaju napadača Luke Ritza.

Jedino dobro što se napravilo je bilo zahvaljujući raznim pritiscima javnosti. Traže ljudi da se objave slike i imena napadača. Eto, jedna od dobrih ideja. Nek se lijepo sad nose sa sramotom koju su napravili, ali koju nažalost ne mogu ispraviti. Kao i za onog ubojicu koji je pobjegao iz Vrapča. Dok ljudi nisu odlučili reagirati i tražiti da se objavi slika, nije bilo pomaka. Onda su ga tek našli.

Iskreno, ne čudi me količina nasilja, nekulture, promiskuiteta i užasa koji se prikazuje na televiziji, nije ni čudo da ti današnji klinci to upijaju kao spužve, tim više ako im ni kod kuće ne štima situacija. Evo, ja znam po sebi, imala sam toliko puta priliku početi pušiti, piti, ekperimentirati sa raznoraznim kemikalijama u fazi puberteta, srednje škole... a nisam nikad ništa od toga pipnula.

Oduvijek sam imala osjećaj, prvo, da mi ništa od toga ne treba da bi se dobro zabavljala, a drugo, toliko volim sebe, svoje zdravlje i svoje tijelo da ne dam da me takve stvari zagađuju. Sve u svemu, netko se mora primiti posla i riješiti ove napade. Ne znam kako, ali neka nađu način. Što se mene tiče, ja ako ikako mogu pomoći, tu sam. Bezuvjetno.


Nadam se da će Filip biti dobro, kao i njegovi roditelji i da im ova trauma neće uništiti život. Čini mi se da je danas ljudima jedini zadatak znati opstati i preživjeti, u svakom smislu. Isto to želim svima onima koji su prošli kroz tako nešto.

______________

A sad jedan dobar i lijepi prizor koji me skroz razveselio je bio jučer, u teretani. Stojim ja na traci za trčanje i direktno gledam na jedno školsko igralište i vidim neku mamu i tatu sa svoje dvoje sinova. Uzela sam mobitel i sjetila se vas, da moram to podijeliti sa vama.  Da su bile u pitanju kćerke, sigurna sama da bi tata pristao biti i baletan ako treba. To su jednostavno, takvi ljudi.

Nadam se da se oni neće ljutiti ako vide ovo, sama sam sebi smješna jer sam se pretvorila u paparazza, ali bar je bilo u neke pozitivne svrhe jer su ove scene toliko rijetke. Toliko su bili slatki, a definitivno najjača je bila mama, svim silama se trudila biti bok uz bok s tatom i klincima. Umirali su od smjeha, naguravali se... Samo sam molila Boga da me ne skuže kako ih slikam :-)

Uljepšalo mi je dan jer sam se uvjerila da ima još normalnih, zdravih i sretnih obitelji.




ALELUJA!!
lana @ 19:16 |Komentiraj | Komentari: 62 | Prikaži komentare
Anketa
Koja Vam je najbolja od ove 3?



RSS Moj RSS
Index.hr
Nema zapisa.