Blog - prosinac 2007
nedjelja, prosinac 30, 2007
Napomena:
Ne čitajte ako vam je dovoljno lijepo u životu.

Oni koji će ipak nastaviti čitati iz znatiželje ili kako bi me mogli iskritizirati ili pohvaliti, evo jedno objašnjenje- možda ćete se pitati čemu ovako tmurna tema u ovako lijepom periodu godine? E, pa reći ću vam. Onima kojima je teško i kojima najviše treba toplina obitelji, osjećaj pripadnosti, podrške i razumijevanja, a doba je godine kada takve stvari najviše dolaze do izražaja- tada oni koji to sve nemaju otkud dobiti, svaka im prepreka izgleda tisuću puta veća. 

I priznat ću vam još nešto: Iako još uvijek nisam sigurna jesam li izabrala pravu smjernicu o kojoj bi pisala jer za ovako nešto složeno i osjetljivo, zasigurno NISAM KOMPETENTNA, ali među ostalima koji čitaju ovaj blog, pa tako i klincima kojima moje riječi nešto znače- do sada sam se uvjerila u točnost toga iako mi nikad nije bilo jasno kakav ja utjecaj mogu imati, vjerujem da je važno da čuju nešto bar ohrabrujuće od mene. 
Ajmo otpočetka da vam kažem što me motiviralo na ovakav post.

Prije nekih mjesec dana dobila sam poruku od jedne djevojke koju doduše ne poznajem i koja je izrazila želju da pišem o nečemu što mi je teško i napisati, a kamoli izgovoriti: samoubojstvima. Napisala je kako je to pokušala dok je bila mlađa i da danas sve više klinaca i srednjoškolaca potežu za tim kao rješenjem problema. 

Sjetite se nedavne vijesti o one dvije curice. Ne samo tog čina i koliko je on nas šokirao, već onoga što svakom normalnom čovjeku odmah padne na pamet: što se događalo u njihovim malim glavicama i koliko je iz njihove perspektive svijet izgledao crn i bezilazan. Često znam dobiti mailove gdje me pitaju za pomoć, poneki savjet i vjerujte, zbog toga se osjećam privilegirano, a ne kao da sam opterećena tuđim problemima.

Pročitala sam ovih dana uzroke zbog kojih dolazi do takvih poteza, pogotovo maloljetnika i ne bi vjerovali čega sve nema navedenog. Od dosade i znatiželje, potrebe za privlačenjem pozornosti ili načina da se kazne oni koji su ih zanemarivali... Da vas sad ne opterećujem statistikama i svime ostalim, mogu vam samo reći što sam do sada naučila iz svojih iskustava.

Imala sam ne tako bajne periode u životu, padnu ti na pamet svakojake budalaštine, pogotovo kad izgubiš volju i optimizam, kad ne osjećaš onaj vjetar u leđima i poriv da uspiješ u svemu što si zamislio. Ali isto tako, tada sam najviše mira i vjere u bolje sutra znala dobiti kroz molitvu ili neki duhovni seminar za koji bi saznala u zadnju minutu...

Kad vidiš što se sve drugima događa, tvoji problemi ti se učine mizernim. Kad vidiš kakvi su ljudi borci, onda shvatiš da si u stvari jedna budala koja radi dramu oko sranja. Nekome će pomoći ono što i meni ako vjeruje u Boga, nekom će pomoći penjanje na Himalaju, nekom lupanje glavom o zid... Lupetam, to je vaš zadatak u kojem vam ne može nitko reći što da radite, sami morate naći način da si olakšate. Neuspjeli ciljevi, propali poslovi, prekinute veze... 

Ma... Dok si živ i zdrav, sve to imaš mogućnost ostvariti samo je pitanje strpljenja i upornosti. Uostalom, mogli bi se mi naučiti bolje kako da budemo dobro sa samima sobom i da nam sreća prestane ovisiti o tuđem ponašanju i tome kako nas tretiraju.

Zato dragi moji, ne morate se bojati stalno cviliti prijateljima- tu smo jedni za druge, otići psihologu ili bilo gdje gdje ćete naći svoj mir. Stvarno, ali stvarno, tako nam može biti lijepo. Ja vjerujem da ZA SVE postoje rješenje, samo svi moramo trenirati hrabrost da ne posustanemo. Malo bolje da naučimo cijeniti život koji smo dobili koliko god nam bilo ponekad teško. Ja imam probleme kao i vi, vi imate kao i ja... Ali tu smo gdje jesmo i ajmo iskoristiti to u svoju i tuđu korist. Može?

Ono što bih vas molila je da sljedeću godinu koliko god možete posvetite onima kojima je pomoć potrebna. Na primjer, volontiranje. To sam radila i ja. Između snimanja, trčanja na fakultet i nastupa. Dakle, može se. I ne samo to što pomažete drugima, nego i sebi. I to je jedan od razloga zašto sam odlučila napisati ovaj post. Neka to bude mala žrtva kojom ćete dati dio sebe za nečiji ljepši i ispunjeniji dan. Takve stvari će vam uvijek ostati u sjećanju jer ćete znati da ste bili nesebični i napravili nešto za nekoga kome će to beskrajno značiti.

Ja ću biti tu i dalje ako ikako mogu, pa makar i kroz blog, a vi vjerujte samo da u svemu na svijetu postoji i ona lijepa, vedra i pozitivna strana. U svakom događaju koji nas je pogodio ima nešto dobro. Na kraju ipak, takvim stavom i razmišljanjem nagrađujemo sami sebe.

A sada, dosta filozofiranja, bacite se na nešto što volite raditi i što vas veseli! Čujemo se sljedeće godine sa nekim boljim vijestima i izvješćima kako ste napravili nešto veliko i lijepo! Nemojte me iznevjeriti :) Sorry na dužini posta, nije moglo drugačije.
Drž'te mi se!


lana @ 18:50 |Komentiraj | Komentari: 336 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 24, 2007
Evo meeeeee,
Nema panike, živa sam i zdrava ;)
Ne mogu vjerovati da za promjenu pada snijeg i to za Božić, za razliku od prošlog.
Strah me izaći ispred kuće, jer cijeli kvart bazdi po bakalaru. Ok ga je vidjet u tanjuru, ali šta je previše je previše :)
 
Ovih par dana do Nove godine (koju provodim na trgu u Gospiću) ću uživati i dignuti sve 4 u zrak. Ples je završio, sve je prošlo super i iskreno, laknulo mi je na neki način jer ću sada zapeti oko drugih stvari koje su mi jako, jako falile svo ovo vrijeme. Da će mi biti čudno bez treninga i subotnjih emisija- hoće, ali to je sve ionako bila igra kojoj je morao doći kraj. Poslije emisije smo se svi zavukli u „mišju rupu“ gdje nas nitko ne vidi i ne čuje i zabavljali se. Inače, na svoj vlastiti rođendan počnem zijevati u 1 ujutro- zato ga slabo i slavim, a ovaj put smo potegnuli do pola 5 i bilo je predobro. 

            
             
             

Čula sam se s Lukom jučer, čovjek je pobjegao u Split, sad će se on morat „maltretirati“ sa intervjuima, a ne ja. Juuupi jupi :) Ionako smo otpočetka priželjkivali da, ako jedan dođe do finala, dođe i drugi. U tome smo i uspjeli, a dalje je sve manje važno.

Htjela sam Vam poželjeti sve najljepše za Božić, da ga proslavite u onom starom, dobrom duhu kakav mu jedino i priliči, a za Novu godinu Vam želim da budete zadovoljni sa svime što imate, da skupite snage i upornosti da steknete ono što nemate i da mi budete sretni. Za sreću je potrebno prvo naći put, za svakog je on individualan i nije lako uhvatiti pravi smjer...

Ovo je bila moja godina i ponosna sam na sve što sam zajedno sa svojom ekipom napravila.
Ovo je bila moja godina i zato što sam stekla nova i velika prijateljstva, a učvrstila još više i ona stara.
Ovo je bila moja godina jer sam naučila cijeniti mnoge stvari koje mi se do sada možda i nisu činile tako važne.

Čuvajte se... Pusa.
 
lana @ 13:31 |Komentiraj | Komentari: 265 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 20, 2007
Upravo sam se vratila iz Praga, jedva gledam, ali sam se osjećala dužnom javiti se, bar na kratko, jer smo se svi navukli na ovo bloganje i postove dva puta tjedno.

Posljednji mjeseci života su mi bili prekrasni i u tome ste uvelike, ako ne i najviše Vi doprinijeli. Beskrajno sam sretna i zahvalna na svemu što mi se događa. Trudila sam se biti Vam što bliže, na koji god sam način mogla, a Vi ste mi uzvratli duplo više. Kad se baviš ovim poslom, iako ga ja ne volim tako zvati (jer je on prvenstveno moja velika ljubav), onda postaješ svjestan toga da kad daješ emocije kroz pjesmu, ples, bilo što što radiš, da ljudi to uvijek prepoznaju i cijene. 

Obećajem da ću nadopuniti ovaj post, samo mi dajte mrvicu vremena.
Evo otvorit ću vam anonimne komentare (sa upisivanjem imena bar) da se zabavljate dok se ne vratim:)
Voli Vas L.
lana @ 23:14 |Komentiraj | Komentari: 215 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 16, 2007
Vidite kako sam vam redovita? :)
Nedjelja mi je najdraži dan u tjednu. Sve se stiša, smiri, bar na kratko...
Spavala sam noćas nekih 3, 4 sata, a ujutro sam imala nastup na koji sam krenula sva njonjava, ali zato adrenalin odradi svoje--on me jedini može dignuti iz svakog stanja. A za par minuta ću se početi spremati jer večeras pjevam na Rtl-u, u 20h. Udružili smo se svi u nadi da ćemo pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija. Zovite 060 9007, ja već jesam.

Mo je gledao reprizu plesa... Zamislite... Koliko god smješno zvučalo, u njemu čuči mali čovječuljak :) Kad ja počnem plesati ili nešto govoriti, on laje ko lud, stane pred televiziju, popne se na zadnje nogice i bulji u ekran... Onda poludi jer mu ništa nije jasno, dođe do moje sobe, laje i grebe po vratima. Onda se ponovno vrati u dnevni boravak, jer dok ta cijela njegova akcija završi- završim i ja, pa se smiri... Do sljedećeg plesa naravno, onda opet isto. A ja u čudu, čekam samo trenutak da progovori....
 
Što se to se tiče mojih dojmova sinoćnje emisije- šta da kažem? Nakon takve uživancije koju smo proživjeli dok smo plesali ova dva plesa, ulazak u finale je bio šlag na tortu. Hvala je najmanje čime mogu zahvaliti svima onima koji su nas podržavali! Show mi nije glavna misija života, ali bih isto bila neiskrena kada bih rekla da mi nije nimalo stalo, jer da je tako, ne bi učila ni koreografiju i bilo bi me briga za sve popratne stvari. Volim ulagati trud i oznojiti se, pogotovo kad znam da u krevet idem leći zadovoljna odrađenim i s osjećajem da napredujem.
A dalje, kako bude- da bude. Ionako vi odlučujete :)

                          
                 

Kompić Gobac će se napokon najesti čokolina i naspavati :), a Luka i ja ćemo preživjeti još jedan tjedan. Kao što sam rekla: godine nam idu u prilog, a koliko god neki pokušavali nametnuti sliku suparništva, dragi moji- ništa od toga. Nas smo se dvoje uvijek podržavali, pa tako i sada. 
Pokušat ću se javiti još jednom kroz tjedan, ali ako ne uspijem, nadoknadit ćemo to! I promise.

Veeeelika pusaaaaaaa
 
lana @ 16:27 |Komentiraj | Komentari: 142 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 12, 2007
Hello, evo mene natrag. Bez brige, sve je ok, zdravlje je pod kontrolom.
Kad ja već nisam imala snage reći samoj sebi Stop, onda je to učinio moj organizam i hvala mu na tome. Sreća, još je previše života u meni da bi stala i odustala od nečega što volim :)
 
S plesom nastavljamo, to nije bilo ni upitno, idemo dalje sa svime što smo dogovorili, samo malo više pazim na neke stvari koje na prvu izgledaju kao sitnice, a u biti piju energiju za poluditi. 

A za par dana putujem u Prag snimati jednu televizijsku reklamu kojoj se jako veselim! Ne znam kada točno kreće emitiranje, ali mislim da će krenuti oko Nove godine... Za sada čak niti ja ne znam sve detalje, ali obavijestit ću vas čim mi odobre da mogu blebetati o tome :)
 
Ako prođemo dalje u showu, izgubit ću 2 dana treninga zbog toga sljedeći tjedan...
Trenutno, vježbamo paso doble i quickstep. Obećajem, neću kukati iako smo i Hrvoje i ja već ludi od brojanja i koreografija, ali subota kad dođe, sve će biti spremno. Nema predajeeee :)
 
Što se tiče prošlog posta, drago mi je da smo se dotaknuli i takvih tema, vidim da ste se upregnuli oko komentara i sretna sam što komuniciramo bar na takav način. Potrudit ću se i ubuduće napisati pokoji post vezan uz problematiku koja može potaknuti rasprave. Kao što sam i rekla, nije bilo osobno. Ja sam zadnja osoba koja na stvari gleda crno i depresivno. Tko god da je tako shvatio, krivo je shvatio. Naravno da vjerujem u Pravu ljubav, u vjernost i ostajanje uz nekog do kraja života, ali da je toga sve manje- to je bila poanta mog posta. 

Ako imate neki prijedlog ili sugestiju oko teme za neki od sljedećih postova, slobodno napišite, čitam komentare :)

Hvala Vam na svoj podršci, cijenim to i nadam se da to znate! Držite fige u subotu!! Bit će gusto... :)
Pusa, L.
lana @ 14:22 |Komentiraj | Komentari: 212 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 5, 2007
Već imam osjećaj da ću zvučati ko stara baba, a još k tome pridodajte i sve manji razlog za optimizam koji slijedi vezan uz ovu temu... Ne pišem je pod dojmom ili s nekim razlogom, nego sve više postajem svjesna svijeta u kojem živimo.
Teško je udovoljiti sebi u svojim potrebama, a ne povrijediti drugoga...
Treba trenirati to, to je disciplina za sebe. Zato najbolji u tome i opstaju :)

Vremena su se fakat promijenila. Generacija mog dede npr. je bila zadnji trzaj brakova koji su se još uspjeli održati, kakvi-takvi. Sa starcima je već druga priča, tu je već krenulo generalno rasulo...
A moja generacija... E to je posebna priča. S vremenom je sve gore.

Teoretski, treba biti liberalan i tolerantan, dat ljudima slobodu da rade u životu što god hoće. Sve je to ok,  ali kad ti dečko ili muž više ne zna na koju bi stranu pucao, onda nastaje problem- ne možeš samo slegnuti ramenima, jer to postaje problem iz tvog dvorišta i ne možeš na njega ostati imun, pa čak ni ako i sama to radiš. 

Kaže meni prijateljica neki dan da je njezina sestrična saznala da ju dečko vara... Da mu je porazbijala sve po kući, ali je cura malo zaboravila da je u proteklih godinu dana napravila isto, i to nekoliko puta. Nemamo se hrabrosti  pogledati u ogledalo... ali zato znamo druge kažnjavati za iste stvari koje sami radimo.

Da želiš vidjeti što znači ta usrana ljubav, tko bi bio taj koji bi ti pokazao primjerom kako se to “radi“? Skoro nitko i toga se ja bojim. Svi bi sve na drugima mijenjali i oblikovali ih onako kako njima paše. Pa ja sam prva koja sam imala takvih dvoje u kući. Svatko vuče na svoju stranu. I gdje je sreća? Kanije je nisu niti našli negdje drugdje... Da bar jesu.
Osim što se sami uništavamo, mediji su nametnuli svoje gluposti, neumjerenu seksualnost, golotinju, pedofiliju, sulude razvode brakova, nesreće... Postajemo zaraženi svim mogućim boleštinama novog doba. 

Teško je uopće upoznati nekoga sa normalnim razmišljanjem i zdravim stavovima- kojih se drži.  I kad nađeš osobu koja ti se svidi, bez obzira što je sastavljena od sto i jedne mane i kad uspiješ osjetiti ljubav i privrženost prema njoj, to je i dalje lakši dio onoga što tek slijedi: naviknuti se na osobu takva kakva je, u trenutku kad je kriza ne odustati od svega, u iskušenju i slabosti ostati dosljedan onome što si do tada gradio...

U što više vjerovati?
Ljudi koje voliš najviše na svijetu, su često ili uvijek indiferentni na tvoju bol, suze... Ponos i ego u sekundi progutaju i ono malo empatije koje je ostalo.
Nema više vjernosti, sve granice su se pomakle...
Svi postaju nervozni u toj borbi za opstanak, za novce, za krov nad glavom, za ublažavanjem nekih rana i frustracija...
Nema iskrenosti, poštovanja, podržavanja, i onog najvažnijeg: U dobru i u zlu.

Ne znam.
Recite da sam u zabludi, da ona čista ljubav s kojom smo rođeni ipak postoji i pritom pazite da pod taj pojam ne svrstate ono što ona nije.

Laku noć...
lana @ 22:02 |Komentiraj | Komentari: 231 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 2, 2007

Nedjelja, vrijeme za novi post...
Ali sumnjam da ću išta sročiti pametno... Doduše, i sama bi više voljela da mogu o nekim konkretnijim temama pisati, ali ne možeš o tome na brzinu, kako ja to inače radim. Dovoljno je da uspijem iza zareza staviti razmak :)

Sve nas je manje u showu i backstage je već prazan. Svi su tiši i mirniji. A ja... Dobro da me samba umorila kroz tjedan pa nisam imala ispade viška energije i hiperaktive kao prošli put u slowfoxu...


Čeka me cha cha cha i tangooooooo..
Nikad kraja ljudi moji.

Iako moram priznati da smišljam sve moguće načine kako da nastavim plesati kad se sve ovo završi. Ne znam baš kako ću se natjerati, za ovo imam osjećaj da se ne smijem osramotiti, a i nije lako opravdati dobre ocjene žirija, a i povjerenje onih koji glasaju i zbog kojih sam došla do 6.emisije.

Nemojte zaboraviti da ovo sve ne traje onoliko koliko to dugo gledate ne tv-u, mi smo počeli s pripremama 6 tjedana prije emisije, ali u tom periodu smo radili samo 2 plesa. Sve ostalo smo radili između emisija.

Petkom imamo generalne probe i Hani kaže da smo tada fakat banana, neusklađeni, da fulavamo, a da u emisiji rasturamo i da mu nije jasno kako to uspijevamo jer od petka do subote nemamo ni trening niti ne prođemo koreografiju čak ni na televizijskom hodniku. Iskreno, ne kužim ni ja J


Evo kako to izgleda otprilike dok nismo u prijenosu...

 
Gdje tko stoji, pozicije za ispadanje, žiri-statisti...  
Teta Sanja koja se brine o našim haljinama i mladi gospon koji koordinira kaos u backstageu kad emisija počne, a do tad zijevaaaa... 


Ženski kutak više nije kompletan... Danči nam je otišla pa-pa :( 
Lukica i Miki, super plesno usklađeni, a čini mi se i karakterno... Tu smo već umorni...


Kao da mi nije bilo dosta skakanja... Ovo vam je dio ekipe koja me podržava i vrišti iz emisije u emisiju... Osim Ištvana naravno :) Ali svejedno ga volimo!

                                                  ***
 

       

lana @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 97 | Prikaži komentare
Anketa
Koja Vam je najbolja od ove 3?



RSS Moj RSS
Index.hr
Nema zapisa.