Blog - listopad 2007
četvrtak, listopad 25, 2007
Ples sa zvijezdama...

Kao prvo, moram reći da sam presretna što plešem svaki dan, što sam zahvalna motivaciji što mi ne dozvoljava da zabušavam kad nije "moj dan" i zadovoljna što mi iz treninga u trening ide sve bolje. O latinoameričkim i standardnim plesovima pojam nisam imala. Sad već... nešto malo znam.

Nakon 5 tjedna vježbanja, gledam se u ogledalo i čini mi se da u njegovom odrazu skaču neke tuđe noge. 
Neloše nogice :)

Pitali su me sto puta, jel imaš kondiciju, i ja ponosno objavim svaki put da nema nikakvog problema, da se čak ni ne uspušem. Dakle, dragi moji, došlo je do promjene. Današnji trening je bio trčanje na planinu pod 70 stupnjeva.
Vrištala sam bez prestanka od muke. Gadno, gadno, valjda ću moć sutra hodati. A Hrvoje mi se samo smijao i uživao. Bezobraznik jedan.

Da vam predstavim mog partnera iz prethodne rečenice:
Hrvoje vam je dvanaestostruki državni prvak u svemu i svačemu. Dakle, pleše ko zmaj. 
Ove godine ga je zapalo da ima mene pod svojom komandom, a tko kome šefuje, ne pitajte :) Šta misli o meni, saznat ćete ako gledate show :) Počinje sljedeću subotu i dok ovo pišem, lagano mi trnci prolaze... Od trte valjda :))Uh.

Samo da ne padnem. Da se ne popiknem, zapnem, strgam haljinu, izgubim ravnotežu, da mi ne spadnu cipele koje ionako selotape-om ljepim svaki put... O joj meni, joj. Eto, već mi je slabo :)

                       

                         


                         

                        

Nemam šta reći, ovi treninzi su mi došli u pravi tren. Napokon treniram nešto što volim i u nijednom trenutku u ovih nekoliko tjedana u sebi nisam rekla: Ne da mi se. Ma, idem tamo s osmjehom. I to kakvim. I onda me Hrvoje upjevava prije nego što počnemo: Mogu, hoću, znam!!

Nadam se da ćete držat fige i okrenuti pokoji broj za glasanje :) Kasnije vraćam pare ako bude problema :) !
lana @ 22:42 |Komentiraj | Komentari: 179 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 22, 2007
Noćas sam spavala, za promjenu. Život mi ide 300 na sat, ne sjećam se kad sam pošteno jela, radila nešto za sebe ili ne daj Bože, odmarala se. Evo, uhvatila sam sad pola sata da pročitam mailove, vidim šta se događa na ovom svijetu (a lijepih vijesti je sve manje) i napišem vam nešto...

Ne znam šta bi da moram sjediti doma i razbijati glavu šta ću od dosade, nego se s borim s tim kako da sve obavim.
Po cijele dane strka. U isto vrijeme se upjevavam, guram garderobu u torbe i doručkujem (to je prije ptičji doručak). Probajte zamisliti kako to izgleda. I ne zaboravite u sliku ubaciti mene dok trčim po kući, i uz to sve, ganjam mobitel koji zvrnda svake 2 minute, a ne znam u kojem je čošku i pod kojom haljinom. Ali... U usporedbi sa drugim, ovo su još slatke muke.

Mislim da ne moram nabrajati kako izgledaju onda naše vožnje autima, kašnjenja... Pa ti reci da ne izazivamo život.
Nevjerojatno, kad mi dođe takav period, kao da sve poludi i kao da netko na neki joystick upravlja sa svim mogućim dekoncentracijskim sredstvima da bi mi zakomplicirao život. 
                                                                                    ***

U subotu sam sa bendom imala koncert na Lošinju. Put je bio dug i nakon ove tragedije od neki dan, bila sam sva u strahu... Ne moram ponavljati već napisano u prošlom postu, ali identificiraš se s tim načinom života... Naše radno mjesto je na pozornici, među ljudima i u svim mogućim prijevoznim sredstvima. Najavili su orkansku buru i nije mi svejedno bilo sjesti u auto, pa na trajekt po nevremenu, a još pod dojmom prošlotjednog šoka.

Ali profesionalnost je na prvom mjestu i moja vlastita bol, tuga ili raspoloženje koje možda nije bilo u skladu sa euforijom i pozitivom kojom moraš zračiti ako se baviš ovim poslom, postaje nebitno kad radiš ZA DRUGE. Ljudi su kupili karte unaprijed, očekivali koncert i ne bi bilo u redu da smo otkazali. Dali smo sve od sebe i dobri rezultati su neminovni.

Upoznala sam nekoliko predivnih ljudi dolje, koji su nas ugostili i angažirali. Jedan od njih je imao isto tešku životnu priču, pa sam po putu do Zagreba opet bila sva zamišljena... Kako je glupo čekati da se nekome dogodi nešto strašno, da bi ti počeo razmišljati na drugi način... Postaneš svjestan kako je hrpa problema koji su u našim glavama ogromni, u stvari mizerni problemčići.

Sve više toga mi postaje nevažno, a sve više se trudim posvetiti onome ŠTO ISKRENO VOLIM, ZA ŠTO ŽIVIM I ONOME ŠTO JE STVARNO VRIJEDNO I DRAGOCJENO.

Take care.
lana @ 11:01 |Komentiraj | Komentari: 60 | Prikaži komentare
utorak, listopad 16, 2007
Bok svima...

Drago mi je što ste cijelo vrijeme bili prisutni na blogu iako mene nije bilo i što ćemo se opet družiti kroz naredni period. Namjeravala sam vam dati opsežan izvještaj nakon ovih mjeseci moje "šutnje", ali veliki problem je taj što jednostavno nemam inspiracije niti volje pisati o ničem drugom, nego o onome što se danas dogodilo, jer mi se sve ostalo čini nevažno. Mislim da svi znate o čemu pričam. 

Pokušavala sam cijeli dan smisliti šta da drugo pišem, da ne ispadne da se povodim za medijima i aktualnim temama, ali mi nije išlo, uz svu moju dobru volju.

Sinoć sam kasno išla spavati, čitala sam scenarij do pola 2 ujutro koji sam dobila za ulogu u HRT-ovoj emisiji "69" i morala sam koliko-toliko naučiti svoj tekst napamet.  Snimanje je dogovoreno danas u podne, a već smo u to vrijeme Toše i ja trebali biti spremni za set. Plan je bio da pjevamo sa mojim bendom i odglumimo zadane likove...

Kad se ovako nešto dogodi, čovjek nikako da postane toga svjestan, još uvijek imam osjećaj da sam nešto krivo povezala ili da je to neka dezinformacija.

Grozno se osjećam, ali ja sam zanemariva i nebitna u cijeloj priči. Ne mogu čak ni zamisliti tu bol koju sad proživljavaju njegovi.
                                                                                                                                                                                                                                                   

Na žalost, nesreće se događaju svaki dan, toliko mladih ljudi ostavljaju svoj život na cestama i nitko previše ne mari za to. Tužno je da tek ovakva situacija trzne one koji se ponašaju neodgovorno u prometu i koji se kockaju, ne samo sa svojim životom, nego i tuđim.

Ovo talentirano i dobro stvorenje bilo je na najboljem putu da bude jedna od najvećih muških zvijezda na Balkanu..
I onda ga preduhitri sekunda nepažnje.... 

Valjda je Bog znao zašto, koliko god nama bilo neshvatljivo...

                                                                          

                                                                                Rest in peace...

lana @ 17:21 |Komentiraj | Komentari: 104 | Prikaži komentare
utorak, listopad 9, 2007
    





* Ovo su prijedlozi izgleda bloga, a na finalnom- odabranom dizajnu (glasajte u anketi desno) dorađivat će još neki detalji koji možda u sadašnjoj verziji ne fukncioniraju najbolje!

lana @ 15:00 |Komentiraj | Komentari: 116 | Prikaži komentare
Anketa
Koja Vam je najbolja od ove 3?



RSS Moj RSS
Index.hr
Nema zapisa.